Rano leto 1989. dovelo je na Vračar više od hiljadu inženjera iz zemlje i sveta da gledaju kako se kupola penje. Ne zidanjem, ciglu po ciglu, nego dizanjem: gotova betonska kupola teška 4.000 tona podignuta je četrdeset metara u vazduh sa poda nedovršenog hrama. To je jedna od velikih inženjerskih priča Beograda, a odigrala se u bogomolji.
Projekat iz Carigrada
Najpre je došla ideja. Na konkursu 1926. za hram na mestu gde su, po predanju, spaljene mošti Svetog Save prijavljena su 22 rada, a prva nagrada nije dodeljena; drugonagrađeni projekat Bogdana Nestorovića ocenjen je kao najbolji. Godine 1930. posao je poveren Nestoroviću i Aleksandru Deroku, uz inženjera Vojislava Zađinu.
Uslov je bio slobodno modernizovan srpsko-vizantijski stil, ali uzor nikada nije bio sporan: po rečima samog hrama, carigradska Velika crkva, Aja Sofija, ostala je neosporni model. Osnova sve okuplja pod jednom velikom centralnom kupolom, a kamen temeljac osvećen je 1939. Rat je zaustavio radove 1941, kada su zidovi bili visoki od sedam do jedanaest metara.
Profesor koji nije hteo honorar
Kada je gradnja nastavljena osamdesetih, glavni arhitekta bio je Branko Pešić, rođen u Zemunu 1921, profesor Beogradskog univerziteta 35 godina. Od 1984. do 1996. vodio je radove kao protomajstor, stari naziv za glavnog graditelja hrama, i za to nije primao platu.
Pešić je doneo savremenu gradnju u vizantijsku osnovu. Kule i oslonci kupole rasli su u kliznoj oplati; četiri velika luka, svaki od oko 400 tona, podignuta su na četrdesetak metara sistemom „lanaca”; a sama kupola izgrađena je nisko, gde je bilo najlakše raditi na njoj, i podignuta kasnije.
Šesnaest dizalica
Za dizanje je korišćena metoda „potiskivanja”: šesnaest hidrauličnih dizalica ispod kupole, koje rade usklađeno, podizale su je oko dva metra dnevno, u ciklusima od oko dva sata. Elektrohidraulični sistem dala je srpska firma Prva petoletka iz Trstenika. Kupola je dostigla punu visinu od 40 metara 26. juna 1989, trijumf strpljenja merenog centimetrima u minuti.
Kupola je iznutra široka 30,5 metara. Hram je dug 91 metar od istoka ka zapadu i 81 metar od severa ka jugu, a sa krstom visok oko 78 metara: jedna od najvećih pravoslavnih crkava na svetu. Zidovi su obloženi belim mermerom, sa granitom tipa Balmoral i Jablanica, a zvonici nose 49 zvona, uključujući karijon od 45.
Nebo od zlata
Onda je došla umetnost. Mozaici, delo Ruske akademije umetnosti pod umetničkim vođstvom Nikolaja Muhina, pokrivaju oko 15.000 kvadratnih metara na zlatnoj podlozi. Samo u centralnoj kupoli Vaznesenje Hristovo zauzima 1.248 kvadratnih metara i teško je oko 40 tona; radilo ga je 70 ruskih i srpskih majstora tri godine.
Autor fotografijeP.Cikovac, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia CommonsPosao je završen 2020. Dole, kripta prati slobodniju, svetliju zamisao. Pogledajte gore iz središta hrama i zlato kao da lebdi, što su vizantijski graditelji i želeli: kupola kao komad neba koji ništa vidljivo ne drži. Ovde bar znate da su to bile šesnaest dizalica i jedan profesor koji nije hteo honorar.
Pogledajte sami
Stanite pod kupolu kasno popodne, kada svetlost kroz prozore uhvati zlato, a zatim siđite u kriptu. Muzej Nikole Tesle je na kratkoj šetnji, prikladna druga stanica dana nauke i umetnosti.
Autor fotografijeBuhaM, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

