Većina televizijskih tornjeva je okrugla. Beogradski stoji na tri noge, kao tronožac kakav je postojao u svakoj staroj srpskoj kući, a presek mu je jednakostraničan trougao. Za vedrog dana vidi se iz grada, šesnaest kilometara daleko, na vrhu Avale: sivi uzvičnik na kraju gradske silueta.
Projekat
Arhitekte su bili Uglješa Bogunović i Slobodan Janjić, a konstrukciju je projektovao inženjer Milan Krstić, član Srpske akademije nauka i umetnosti čija je specijalnost, prikladno, bila stabilnost tankozidnih ljuski. Krstić je celu konstrukciju zasnovao na jednakostraničnom trouglu, obliku koji se ne savija.
Autor fotografijeMiomir Magdevski, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia CommonsProjekat i temelji nastali su 1959. i 1960, a stablo je raslo 1963. i 1964. u hidrauličnoj kliznoj oplati, beton se lio neprekidno dok je oplata puzala naviše. Gradio ga je beogradski GP „Rad”, a 14. maja 1965. toranj je pušten u rad, visok 202,87 metara.
Njegove stope su iznenađujuće plitke. Noge leže na betonskim blokovima ugrađenim u čvrstu stenu Avale, duboko tek oko metar i dvadeset: toranj je stajao zahvaljujući ravnoteži i planini, a ne kopanju u nju. Gradski arhiv beleži visoko gore šestougaoni „lebdeći” restoran na 118 metara, sa durbinima uperenim ka Beogradu.
29. april 1999.
U noći 29. aprila 1999, tokom NATO bombardovanja, pogođena je jedna od tri noge i toranj se srušio. Tronožac ne može da stoji na dve noge, i to je oduvek bila cena njegove elegancije. Nekoliko godina Avala je imala samo batrljak, a vrh je delovao ogoljeno.
Sagrađen ponovo
Kampanja za obnovu, „Izgradimo toranj”, okupila je više od milion ljudi: razglednice, koncerti, donacije i humanitarni teniski meč Novaka Đokovića i Ane Ivanović. Novi toranj projektovao je beogradski Saobraćajni institut CIP, a gradio Ratko Mitrović Dedinje; radovi na stablu počeli su u zimu 2006/07, a svečano je otvoren 21. aprila 2010.
Veran je originalu po obliku, ali ne i po snazi. Novi toranj koristi jači beton MB 50, težak je skoro 6.000 tona, oko pola više od prethodnika, i projektovan je za vetar od 200 kilometara na čas. Malo je i viši, 204,5 metara. Dva Šindlerova lifta penju se brzinom od tri metra u sekundi i do otvorenog vidikovca na 122 metra stižu za 38 sekundi.
Nasleđe
Toranj pripada porodici betonskih predajnih tornjeva podignutih širom Jugoslavije, ali nijedan nema ovakvu priču. Upravljač ga zove ponosom svih Beograđana, a brojke to potvrđuju: više od 160.000 posetilaca godišnje po njegovim podacima iz 2017, i do 5.000 tokom letnjeg vikenda. Malo je građevina toliko voljenih da se plate dvaput.
Autor fotografijeMiomir Magdevski, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia CommonsPogledajte sami
Dođite jednog vedrog jutra i stanite na vidikovac okrenut severu: Beograd, reke i vojvođanske ravnice leže ravno do horizonta. Na obližnjem vrhu stoji Spomenik Neznanom junaku Ivana Meštrovića, završen 1938, a šumske staze između njih najlepši su poludnevni izlet iz grada.


