UltimateArt

Telo na crtaćoj tabli: Vladimir Veličković

Arhitekta po obrazovanju, slikar po nuždi: beogradski majstor koji je ljudsko telo merio kao zgradu i zatekao ga u padu.

Vladimir Veličković, a grid of painted heads on red, black, grey and cream panelsAutor fotografije© ULTIMATE International Media

ULTIMATE Art · 20. novembar 2026.

4 min čitanja
Ukratko

Stanite pred zid glava Vladimira Veličkovića i glave stanu pred vas: redovi glava na crvenoj, crnoj, sivoj i krem podlozi, otvorenih usta, sa lobanjom koja se kroz kožu nazire kao skela kroz ruševinu. Niko ne pozira. Niko se ne smeje. To je galerija portreta trenutka posle kog je nešto strašno pošlo naopako.

To je, nepogrešivo, i delo čoveka koji je najpre naučio da crta zgrade.

Tinejdžer sa pozajmljenim godinama

Veličković je rođen u Beogradu 11. avgusta 1935. Prvi put je izlagao 1951, sa šesnaest godina, u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić“, na konkursu namenjenom afirmisanim slikarima. Prema Fakultetu savremenih umetnosti, na kom je kasnije predavao, prećutao je svoje godine da bi ušao. Istorija beogradske umetnosti puna je pravila; ovo je bilo jedno od prvih koje je prekršio.

Zatim je učinio razumnu stvar i upisao arhitekturu, a Arhitektonski fakultet u Beogradu završio je 1960. Godine 1962. i 1963. bio je u majstorskoj radionici Krste Hegedušića u Zagrebu, a 1963. je imao prvu samostalnu izložbu i dobio nagradu za slikarstvo na Oktobarskom salonu. Razumna karijera trajala je otprilike koliko i ova rečenica.

Mreža koja nikad nije otišla

Pogledajte izbliza gotovo bilo koje veliko Veličkovićevo platno i arhitekta je još za crtaćom tablom. Figure trče preko polja brojeva i razmera; pas skače preko crne podloge izvučene konstrukcionim linijama; tela su položena kao preseci i izgledi. Tejt u Londonu čuva njegovo delo iz 1979. čiji naslov sve kaže: Elementi i dokumenti upotrebljeni.

Utisak je uznemirujući upravo zato što je sve tako uredno. Nasilje na ovim slikama nikad nije haotično. Izmereno je, ucrtano i zavedeno, kao da je dvadeseti vek naručio tehnički snimak sopstvene okrutnosti i posao poverio jedinom crtaču koji neće skrenuti pogled.

Pariz i Akademija

Godine 1965. dobio je nagradu za slikarstvo na Pariskom bijenalu, a 1966. se zauvek preselio u Pariz. Izložba u Galeriji du Dragon 1967. pronela mu je ime i postao je jedan od vodećih slikara Narativne figuracije, francuskog pokreta koji je figuru, i vesti, vratio u slikarstvo. Usledile su nagrade na Memorijalu Nadežde Petrović 1968. i 1978. i na Bijenalu u Sao Paulu 1977.

Godine 1983. postao je profesor na Visokoj nacionalnoj školi lepih umetnosti u Parizu i tamo predavao do 2000. Dana 7. decembra 2005. izabran je u slikarsku sekciju Akademije lepih umetnosti, na mesto Bernara Bifea: prvi francusko-srpski umetnik pod čuvenom kupolom. Francuska ga je proglasila i vitezom Legije časti i komandirom Reda umetnosti i književnosti.

Psi, pacovi, vrane i mi ostali

Njegov bestijarijum je mali i veran. Psi trče, pacovi se roje, vrane se okupljaju na žici pod nebom boje mokrog cementa. Ljudska figura deli platno sa njima pod jednakim i neprijatnim uslovima. Akademija je njegov svet opisala kao sablastan i agresivan, kao razmišljanje o patnji koju ljudi nanose jedni drugima, što je tačno, a ipak nekako ne kaže koliko je to lepo naslikano.

Paleta je škrta: crne, belo kao kost, crvena kao osušena krv, siva koja kao da je mešana od pepela. Na njoj jedan potez crvenog deluje kao uzbuna. Crtež je neumoljiv, a boja često izgleda kao da je povučena preko platna, a ne nanesena.

Beograd je držao vrata otvorena

Pariz je imao njegovu adresu; Beograd je čuvao njegovo ime. Bio je inostrani član Srpske akademije nauka i umetnosti, čija je galerija u Knez Mihailovoj izlagala njegova dela 1986, 2002. i 2013. Godine 2007. bio je komesar Paviljona Srbije na Venecijanskom bijenalu, a od 2006. predavao je na beogradskom Fakultetu savremenih umetnosti, gde je bio mentor petoro doktoranada.

Do kraja je imao više od sto samostalnih izložbi, njegova dela nalaze se u javnim i privatnim zbirkama u oko dvadeset pet zemalja, a Srpska akademija je nabrojala dvanaest dokumentarnih filmova i petnaest monografija o njemu. Za slikara tako teških slika, to je izuzetno mnogo pažnje. Ljudi su nastavljali da gledaju, a upravo to je i bila poenta.

Šta je ostavio mladima

Godine 2009. osnovao je fond za crtež koji nosi njegovo ime, da nagrađuje mlade srpske umetnike, u saradnji sa Galerijom Haos i pod pokroviteljstvom Srpske akademije nauka i umetnosti. Nagrada se i danas dodeljuje, a laureati izlažu u Beogradu. To je dostojno nasleđe za slikara koji je verovao da sve počinje linijom.

Veličković je preminuo u Splitu 29. avgusta 2019. Njegove slike od tada nisu omekšale. I dalje postavljaju pitanje koje dobra zgrada postavlja ljudima koji kroz nju prolaze: od čega smo napravljeni i koliko možemo da podnesemo?

Pogledajte sami: potražite njegova dela u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti u Knez Mihailovoj i u Galeriji Haos, kao i na grupnoj izložbi u Domu omladine u kustoskom izboru Nume Ambirsena, gde je među izlagačima do 13. decembra. Izložbe se menjaju, pa proverite program pre polaska.

U ovom tekstu

 

Sve za čitanje

 

Beogradsko pismo o umetnosti

Otvaranja, konkursi i novi profili, jednom nedeljno.

Vašu adresu koristimo samo za slanje Pisma, a svako izdanje ima odjavu jednim klikom.