UltimateArt

Arhitekta sećanja: Slobodan „Boba“ Bibić

Školovao se da projektuje zgrade, a ceo život je umesto toga vodio zapis o jednom gradu. Zemun na njegovim fotografijama i dalje mirno stoji pred objektivom.

Slobodan “Boba” Bibić with his daughter, the artist Jelena Bibić, in front of Gardoš Tower in ZemunAutor fotografije© ULTIMATE International Media

ULTIMATE Art · 20. novembar 2026.

2 min čitanja
Ukratko

Svaki grad ima nekoga ko primećuje. U Zemunu je to decenijama bio Slobodan „Boba“ Bibić: arhitekta, fotograf, snimatelj i čovek koga ste najverovatnije mogli zateći na keju u zoru kako čeka da svetlo stigne na Dunav.

Rođen je 1946, a preminuo 2022. Između toga je stvorio ono što nijedan urbanistički zavod ne naručuje: vizuelni arhiv čitavog grada, na fotografijama i na filmu.

Đak i fasade

Njegova veza sa Zemunom počela je u Prvoj zemunskoj gimnaziji, okruženoj austrougarskom arhitekturom starog jezgra. To je opasno mesto za odrastanje ako imate oko za strukturu. Prešao je reku da bi studirao na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a karijera ga je odvela u neke od vodećih kulturnih ustanova u zemlji, uključujući arhitektonski i medijski rad za Narodno pozorište u Beogradu.

Stvaralačko sidro ipak je ostalo na kaldrmi. Zemun mu nikada nije bio tema na način na koji je pejzaž tema. Bio je to grad koji je čuvao.

Tri načina gledanja

Radio je u tri medija i svaki je dodao sloj zapisu. Arhitekta je u fasadi koja se osipa ili staroj uličici video ne ostareli kamen, već istoriju koja zaslužuje da bude poštovana, zabeležena i sačuvana.

Fotograf je ovladao svetlom i mirovanjem: široki pogledi sa Gardoš kule, istorijske fasade duž Glavne, tiho jutarnje svetlo na dunavskom keju, labudovi koji reku smatraju svojom privatnom adresom. U maju 2022. upravo je Gardoš kula ugostila izložbu njegovih fotografija.

Snimatelj je ovladao pokretom i vremenom. Grad je, razumeo je, živ organizam, a njegovi filmovi uhvatili su njegov ritam: reku, vrevu pijace, lica ljudi koji tu žive.

Saradnik, a ne čuvar kapije

U beogradskim boemskim i umetničkim krugovima cenili su ga kao darovitog saradnika koji je spajao projektovanje i slobodno izražavanje. Organizovao je nezavisne izložbe, podržavao kolege umetnike i beležio lokalni kulturni život, a zemunskoj umetničkoj zajednici dao je smisao i merilo. Za njega umetnost nikada nije bila zatvorena u galerije. Pripadala je ulicama, pozorištima i istorijskim prostorima grada.

Loza svetla

Njegov način gledanja nije se završio 2022. Nastavlja se u delu njegove ćerke, slikarke Jelene Bibić, poznate kao Jeka. Odrastajući uz njega, rano je naučila da vidi skrivenu geometriju starog grada, i to se vidi na njenim slikama Zemun Street Life: cigla i strme uličice sa trodimenzionalnom težinom, perspektiva vođena gotovo kao kod arhitekte.

Od oca su došli struktura, dubina i perspektiva; od ćerke pokret, fluidnost i svetlo. Njeni crteži Zemuna perom i tušem, lavirani sepijom, mesto su gde se to dvoje najjasnije sreće.

Njegov Zemun danas

Zemun ga pamti manje po titulama, a više kao toplo, promišljeno i gostoljubivo prisustvo na keju, sa opuštenim, a žestoko ponosnim duhom po kom je grad poznat. Zastanite da gledate labudove na Dunavu, popnite se starim ulicama do Gardoša ili podignite pogled ka sačuvanim fasadama centra, i u neku ruku i dalje gledate kroz njegov objektiv.

Pogledajte sami: prošetajte od zemunskog keja kroz stare ulice do Gardoš kule, mesta koja je najviše fotografisao, najbolje rano ujutru, kada je svetlo na reci ono svetlo koje je on čekao.

U ovom tekstu

 

Sve za čitanje

 

Beogradsko pismo o umetnosti

Otvaranja, konkursi i novi profili, jednom nedeljno.

Vašu adresu koristimo samo za slanje Pisma, a svako izdanje ima odjavu jednim klikom.